Country u Europi i u USA
Možda naslov i nije najbolji, ali o čemu sam ustvari razmišljao. U interview-u koji je portal The 9513 napravio sa Dale Watsonom dosta se govori, kao i uvijek kad je interview sa njim, o stanju u country muzici, ali ovdje su se dotakli i europe. Kod nas, pri tom mislim na europu, se još uvijek više sluša “stari” country, dok je u Americi stanje bitno drugačije.
Sugarland, Rascal Flatts, Keith Urban, Tim McGraw, Lady Antebellum je country u americi danas – na žalost, dok se mi teško odvajamo od Willia, Price-a, Haggarda, Jonesa – što je naravno super. No u europi se ide pak u drugu krajnost. Na koncertima i festivalima koji se organiziraju diljem starog kontinenta dolaze ljudi obučeni u kauboje, indijance i ne znam u koga još ne. Nije stvar samo u šeširu, već se nakinđure kičastim košuljama i onda se svi lijepo okupe u jednu skupinu i počnu “plesati” line dance pokrete. Ali obzirom da su naučili samo jednu skupinu koraka onda to zna izgledati stvarno smješno, a tim više jer u tim skupinama su večinom gospođe iznad 55 godina.
No, vratimo se muzici. Ne znam dali je netko od vas slušao npr. Rascal Flatts, ja jesam, do pola jednu stvar i ne vidim razliku između njih i NKOTB, za one koji ne znaju (New Kids On The Block). Stvarno. Ako ne vjerujete pogledajte na YouTubeu, neću stavljati linkove. Nevjerovatno je ustvari da se to konzumira kao country muzika, jer te pjesme nemaju ni country prizvuk, a kamoli bilo što drugo drugo vezano uz country. Nekakvi efekti vatre i dima na stageu, kojih se nebi posramili ni mnogi metal bandovi, pompozni ulasci na stage sa nekakvim čudnim zvukovima i rifovima…. Uglavnom, da skratim:
Now don’t get me wrong, to each his own I believe.
But they’ve took the soul out of what means a whole lot to me.
‘Cause I can see Hank and Lefty, they’re spinning around in their graves.
And if they were here now, I think y’all know what they’d say. (Don’t you?)
Nisu u pitanju samo Flattsi i njima slični nego su se i neki koji su dobro počeli pokvarili pokušavajuči valjda pratiti trendove. Jedan od svježijih primjera je recimo jedan pjevač mlađe generacije, Darryl Worley. Prva dva njegova albuma a i treči, iako se ne mogu uspoređivati sa Haggardom i Jonesom, uopće nisu bili loši. A onda preokret koji se da naslutiti već po samom coveru cd-a. Užas… Još je više žalosno što i nekad bezkompromisni Randy Travis i George Strait, između ostalih, više ne zvuće kako treba, tj. kako su nekad zvučali.
A glede eu pretjerivanja u “kostimima”, to se slažem. I meni ide na živce sve što je više od čizmi, traperica, obićne košulje (eventualno s podsukanim rukavima :)) i šešira.
Istina je da se svi malo otimaju kontroli, ali sjeti se npr. Willia kaj je sve i skim sviral, al opet njegovi koncerti su nešto sasvim drugo. Ne znam ,ali vjerujem (nadam se) da je tak i sa Randy Rayem :)