Crooks & Straights Interview

Crountry.com vam donosi interview sa Riječkom grupom Crooks & Straights u kojem govore o svojim uspjesima i stanju na country sceni kod nas. Svi koji prate Country scenu u hrvatskoj već znaju za brojne uspjehe Crooks & Straights, a u ovom interviewu donismo i neke detalje koje vjerojatno niste znali

Predstavite nam ukratko Crooks & Straights

„Crooks & Straights“ su riječka country grupa utemeljena drugom polovicom 1999. godine, što drugim riječima znači da ove godine obilježavamo punih deset godina postojanja. Od samog početka nas je bilo šest, s tim što su četiri muška člana grupe tu od prvog nastupa, a dvije članice su došle naknadno, nakon nekih personalnih promjena. Trenutna postava banda je (abecednim redom):

Robert Bradičić – električna gitara, akustična gitara, glavni i prateći vokal
Damir Matković – klavir, glavni i prateći vokal
Sandra Mladenić – pedal steel, akustična gitara, glavni i prateći vokal
Joško Serdarević – bubnjevi, prateći vokal
Mladen Srića – bas, glavni vokal
Nataša Veljak – violina, prateći vokal

Do sada ste izdali dva albuma. Prvi je bio „So Little Left To Say“ 2005. i 2007. „Just One Thing“, no kod nas se o Crooks & Straights se prvi puta najviše čulo i pisalo kada ste izdali za Comstock Records, ako se ne varam to je bilo 2002?

„Comstock Records“ su bili ti koji su nas prvi kontaktirali. Nije mi poznato tko im je rekao za našu web stranicu. U svakom slučaju, posjetili su je, čuli neki demo materijal koji smo u to vrijeme tamo imali da se može čuti kako otprilike zvučimo i pretpostavljam da im se to ponešto svidjelo. Nakon toga su nam se javili i rekli da su zainteresirani za objavljivanje našeg materijala te pitali da li bismo im nešto poslali.

Jeste li im slali svoje materijale pa su oh oni samo snimili na CD, ili ste išli Arizonu pa snimili u njihovom studiu?

Danas nije više potrebno ići u nečiji studio pa tamo snimati premda bi bilo lijepo da nam je netko platio put to Arizone i omogućio nam snimanje na licu mjesta. Ali nije. Mi smo u to vrijeme upravo bili u fazi snimanja našeg prvog albuma i kad su nam se „Comstock Records“ javili, imali smo potpuno završene tri pjesme. Poslali smo im taj dotad gotov materijal i oni su prihvatili „All I Need Is One More for the Road“ koja je autorska stvar te našu obradu „Singing the Blues“, poznatog country klasika.

Koliko vam je taj CD „International Country Music Sampler„ pomogao u ostvarivanju novih kontakata i dogovaranju novih koncerata?

Pomogao nam je dosta. Činjenica je da smo se odjednom počeli pojavljivati na radio programima u velikom dijelu svijeta, čak i u takvim državama poput Australije ili Amerike. Svirali su nas na svakakvim postajama, od onih najopskurnijih za koje ne samo da nikad nismo ni čuli, već valjda za njih nisu znali ni najbliži susjedi, pa sve do onih velikih poput, recimo, BBC-ja i Hessisches Rundfunk iz Frankfurta. Naravno, kasnije je to znatno olakšavalo kontakte prilikom dogovaranja nastupa u inozemstvu.
Dvije godine kasnije 2004. ste također punili novinske stupce i to s razlogom. Pobjeda na “Picnic Country – Europa Contest” u Mrągowu u Poljskoj…

“Picnic Country – Europa Contest”, u Mrągowu, u Poljskoj, je međunarodni festival s dugom tradicijom koji se održava svake godine i koji je krajem 90-tih prerastao u svojevrsnu Euroviziju europske country glazbe. 2004. godine je održan po 23. put i to uz sudjelovanje country grupa iz čitave Europe, kao uostalom i svake godine u svom natjecateljskom dijelu. Svaki natjecatelj ima 30 minuta na pozornici – 5 minuta uključiti instrumente i 25 za svirku. Dvije posljednje pjesme koje se sviraju ulaze u natjecateljski dio. Prema pravilima natjecanja, jedna od njih je morala biti američki standard u vlastitom aranžmanu, a druga originalna, autorska kompozicija. Mi smo odabrali prijaviti već spomenuti “Singing the Blues” (Melvin Endsley) i “When I Called You Mine”, autorsku stvar koja se poslije pojavila na našem drugom albumu, kao svoje naslove za natjecanje. Na kraju smo dobili šest od ukupno deset glasova žirija, ostavivši tako svega četiri glasa za sve ostale natjecatelje zajedno. Bilo je to prilično iznenađenje za svih jer je tamo bilo natjecatelja s puno jačom logistikom od naše i pravim menadžerskim timovima. Očito je bilo da su se neki od njih jako nadali pobjedi, a u to je bio vjerovao i sam organizator. No, žiri – koji je bio međunarodni i očito potpuno neovisan – je pobjedu dodijelio nama. Tako smo službeno ili neslužbeno postali najbolji europski country band za sezonu 2004/2005.

Jeste li svirali na još festivala?

Stalno pokušavamo svirati vani i čak bih želio vjerovati da u europskim country krugovima pomalo stvaramo kakvo-takvo ime tako da smo sad već došli u situaciju da se na nekim mjestima ne moramo više previše ni predstavljati. Nastupali smo već u dosta europskih zemalja, a kao najveće festivale na kojima smo dosad nastupali bih svakako izdvojio festival u Silkeborgu, u Danskoj (http://sccdk.com/?lang=en) te festival u Visginasu u Litvi (http://www.visaginocountry.lt/index.php/en).

Na CD-ovima koje ste izdali nalaze se vaše autorske pjesme, ali i neke poznate country uspješnice. Tko su vam glazbeni uzori?

Mislim da se ne može navesti niti jedno ime za koje bi se dalo konkretno tvrditi da nam je glazbeni uzor. Prije bi se moglo reći da nam određeni podžanrovi više leže nego neki drugi. Nakon nekog vremena band shvati što bolje svira, a što malo lošije. Mi se nekako najbolje snalazimo u western svingu te shuffleovima, boogiejima i slično. U prilog ovoj cijeloj tvrdnji može ići činjenica da je meni, recimo, od svih daleko najdraži Willie Nelson, ali se to ni po čemu u našem repertoaru ne da zaključiti.

Planirate li pisati pjesme na hrvatskom jeziku?

Ne postoji nikakav opravdan razlog zbog kojeg bismo se na to odlučili. Time ne bismo u Hrvatskoj baš ništa dobili jer će nas ovdje ionako nastaviti ignorirati kao i dosad, bez obzira što učinili, a vani bismo time samo izgubili. Kome bi se tamo sviralo na hrvatskom? Kad smo, na primjer, stupili u kontakt s engleskom menadžerskom agencijom “Sylvan Entertainments” (www.sylvanentertainments.com), jedno od prvih pitanja je bilo imamo li dovoljno repertoara na engleskom. Nakon našeg odgovora da mi pjevamo samo na engleskom, više nije bilo nikakvih problema.

Što se trenutno sluša u vašem CD playeru?

Ne mogu govoriti u ime drugih premda znam da se sluša svašta. Neki čak slušaju glazbu uglavnom konkretno vezanu za njihov instrument, neovisno o žanru. Ja osobno sam oduvijek bio sklon swingu tako da se kod mene najviše sluša upravo to. Bilo da se zove Gypsy swing, western swing ili čisti swing.

Imate li potpisan interni ugovor u bandu?

Nemamo interni ugovor jer nismo profesionalci i band smo okupljali na prijateljskoj osnovi. Ovaj je znao ovog, a onaj onog i tako smo se našli. Nismo nikad ni razmišljali o tome.

Imate li kompletnu opremu?

Svatko od nas posjeduje sve što mu je potrebno za vlastiti instrument. Što se razglasa i kombija tiče, nemamo ni jedno ni drugo. Jednostavno nam se ne bi isplatilo. Razglas u velikoj većini slučajeva riješi sam organizator, a ako baš zatreba kombi, imamo ga mogućnost prilično jeftino iznajmiti. Dakle, sve bi nas to koštalo puno više da je naše nego ovako.

Gdje najčešće svirate, imate li stalnu gažu?

Nemamo stalnu gažu. Ne znam kako je u Zagrebu i može li band – pogotovo country – tamo doći do stalne gaže, ali u Rijeci je to nemoguće. Jednostavno sviramo gdjegod nam se pruži prilika. Što u prijevodu znači otprilike trećinu nastupa vani.

Koji vam je koncert najdraži?

Teško je reći. Svaki je od njih poseban na svoj način. Ali od onih u Hrvatskoj je meni osobno vjerojatno najdraža promocija drugog albuma prošle godine u dvorani Hrvatskog Kulturnog Doma u Rijeci. To je jedan od onih dana kad ti se sve poklopi, a to onda osjeti i publika i mediji. A od onih vani bih možda izdvojio nastup na festivalu u Silkeborgu, u Danskoj. Poljsku ne spominjem jer se tamo ionako sviralo samo 25 minuta.

Možete li živjeti samo od Country muzike, odnosno od muzike općenito?

Kod nas se od country glazbe ne može živjeti. Od nekog drugog žanra može ako iza tebe netko stane pa te gura. No, nas ne gura nitko. Čak bih prije rekao da nam se u najblažem smislu riječi ni malo ne izlazi u susret. A vani bi se dalo, ovisno o tome o kojoj se zemlji govori. No, kako smo mi u Hrvatskoj, onda se naš izbor svodi ili na svirati country te imati redovan posao da nedostatak novca ne ubije band ili se okrenuti nečemu drugom što hrvatska glazbena scena priznaje. Mi smo izabrali ono prvo. Meni je osobno već bilo dosta sviranja godinama samo za novac. Zato sam prekinuo profesionalnu karijeru i konačno počeo svirati ono što volim. Takvih nas trenutno u „Crooks & Straights“ – bivših profesionalaca – ima tri.

Kakvi su planovi Crooks & Straights za slijedeće tri godine?

Nemamo nekakvih prevelikih planova. Želimo svirati kad god nam se ukaže prilika, a kad sazrije vrijeme, možda snimiti treći album. To je sve. Ali to ne stavljamo ni u kakve vremenske okvire.

Hvala što ste odvojili vrijeme za Crountry.com

Nema na čemu. Pozdrav svim čitateljima.