Equiblues Festival Izvještaj
Posjetili smo Equiblues festival u Francuskoj koji je trajao od 10 do 15.08., a ovo je bio jubilarni petnaestii po redu. Da ne opisujem put koji je bio prilično naporan, tako da smo u jednom smjeru prošli 1150 km. Hvala Pitu koji je vozio cijelo vrijeme tako da smo mi ostali mogli uživati u proizvodima od hmelja ;).
Festival je prilično velik oko 50-ak štandova sa raznim predmetima koji su vezani uz ovu vrstu glazbe, kopče za remene, košulje, šeširi, kravate, čizme…., ali bilo je i prilično opreme za konje što nije čudno obzirom da se održavalo i natjecanje u rodeu.
Prvi dan.
Koncert je otvorila Ruby Jane, mlada violinistica iz Austina koja je uz svoje skladbe svirala i nekoliko standarda Hanka Williamsa, Merle Haggarda i George Jonesa. Osobno sam očekivao više, no sve u svemu pred ovom je mladom violinisticom zasigurno sjajna karijera.
Nakon Ruby, na stage su izašli nigdje najavljeni Girls Guns and Glory. Na stage su našao frontman banda sa prekrasnim plavo crvenim podljevom ispod desnog oka, i poprilično zbunjeni basista koji se nije pronašao niti na zadnjoj pjesmi. Kasnije smo saznali da je taj basista ustvari zamjenski jer je pravi basista noć prije ludovao gol po hotelu i zadao frontmenu udarac u oko, nakon čega se vratio u USA. Navodno je šizofreničar, a nije popio lijekove. Eto, da i to znate. Band je jako dobar, a pjevač na trenutke zvući kao Dwight. Isplati se poslušati. Koliko sam primjetio, ženski dio publike je svakako uživao, a ne mogu reći da nismo i mi – ne vizualno, nego muzički.
Za nas finale večeri bio je naravno Dale Watson koji je bio standardno dobar, ovaj put sa violinistom i kontrabasistom koji su odradili vrhunske back vokale i još više poboljšali ionako dobro napravljene aranžmane. Dale je na očigled bio iznerviran gomilom line dancera, tako da je kontakt sa publikom bio nikakav ili minimalni “Thank you”, što ove ionako nije previše diralo jer apsolutno nitko ne razumije engleski. Svirao je i nekoliko skladbi sa svog novog albuma Carryin’ On
Nakon Dalea je bila još neka gospođica, kojoj ne znam ime (nemojte zamjeriti) jer smo kasnije svi završili u backstageu sa Daletom i >Lone Starsima. Dale mi je u jednom trenutku rekao, C’mon let’s see what’s inside”. Nakon što smo ušli rekao je, “Woooow it’s music for your eyes!”. Mislim da to dovoljno govori.
Kasnije smo im uručili počasne iskaznice naše Udruge Crountry koje su sa ponosom prihvatili!
Drugi dan.
Koncertnu večer otvorio je honky tonker novije generacije James Lann koji je uz svoje svirao također nekoliko skladbi Haggarda, a za bis su odsvirali Shok Me All Night Long od AC/DC.
Nakon njega doslovno su na stage donjeli Freddya Powersa koji je poznat po tobe da je napisao desetke pjesama za Haggarda, George Jonesa, Willia Nelsona i druge, tako da je uglavnom pjevao svoje pjesme. Glas nevjerovatan, ali stvarno ga je bilo teško gledati izbliza jer se sav trese i ima starački pogled u daljinu. Na trenutke su ga doslovno pregazili back vokali, ali to nikako nije umanjilo vrlo dobre izvedbe svih pjesama. Nastupao je sa maramom na glavi, nešto u Willievom stilu, koju je kasnije bacio u publiku.
Vrhunac ove večeri i drugi veliki razlog zbog kojeg smo se uputili u Francusku bio je Junior Brown. Na stage uz Juniora bili su samo basista i bubnjar koji je imao samo snare i činelu, no to je bilo i više nego dovoljno jer su sva trojica nevjerovatni glazbenici. Dok je band svirao kratak instrumental Junior se popeo na stage sa svojom prepoznatljivom gitarom ukupčao se i nastavili su svirati bez ikakvog kontakta sa publikom.
Negdje na sredini koncerta, tijekom jedne od brilijantnih silaža koje Junior ima u rukavu pokvarilo se pojačalo. Junior je počeo mahati rukama, jer je mislio da mu je nešto sa gitarom. Sve je to trajalo vrlo kratko jer su organizatori promjenili pojačalo doslovno za dvije minute. U tim trenucima dok su ovi mjenjali pojačala nam je Junior pokazao kako duboko može pjevati. Stvarno može! dvije pjesme nakon toga u jednom je trenutku mahnito počeo izgovarati nekakve riječi koje su ličile na Francuski, tako da su se i dečki iz banda porilično zbunjeno pogledali, jer to očito nije bilo predviđeno. Nevjerovatno je kolikom brzinom i preciznošću Junior “skaće” sa gitare na steel gitaru i obratno, a uz to i pjeva bez i i jednog falša. Na kraju koncerta je rekao Thank you i to je bilo to. Onda su, kao i kod svih prethodnih izvođača došli iritantni voditelji/animatori koji su ga BDW najavili kao “Đunia Braun” i poticali publiku da na Francuskom viču vjerojatno – hoćemo još, tako da su se dečki vratili i odsvirali još dvije skladbe.
[nggallery id=9]
To je ukratko to. Nemojte zamjeriti što nisam navodio nazive pjesama jer ko bi se svega toga sjetio! :) Do sljedećeg puta vas pozdravljam!
Miba
